Izložba Mihaela Puntarića – DeKonstrukcija

U četvrtak, 30. kolovoza 2018. godine, galeriji Galerijskog centra Varaždin, u 19 sati otvara se izložba Mihaela Puntarića – DeKonstrukcija.

Iz predgovora…
Promatrajući najnovije radove Mihaela Puntarića na prvi pogled stječemo utisak o stanovitu medijskom relativizmu. Zbog čega medijskom relativizmu? Radi se, naime, o radovima koje promatrač može okarakterizirati kao slike, kao objekte, ili pak kao reljefe – u prilog svakoj od spomenutih opcija moguće je navesti relativno valjane formalne argumente – te ih na taj način subjektivno i po vlastitu nahođenju medijski pozicionirati. Situacija se, međutim, drastično mijenja u trenutku kada spoznamo da autor inzistira na terminu „slike“. Tada se, dakako, interpretacijski diskurs u znatnoj mjeri kanalizira u smjeru naglašene metaforičnosti, pri čemu sve one interpretacije i argumentacije s uporištima u prostorno-fizičkim ili u užem smislu izvedbenim odrednicama nužno padaju u drugi plan, iako ni njih nipošto nije uputno posve ignorirati. O čemu je točno riječ? Kada spominjem metaforičnost onda prije svega mislim na slikarski shvaćene pojmove kao što su ″okvir“, ″kadar“ ili ″platno″, pojmove kojima se neizostavno služimo kako u kolokvijalnim tako i u onim nešto stručnijim razgovorima o slikarstvu. Isto tako, mislim i na izravne relacije što ih autor transparentno uspostavlja s geometrijskom apstrakcijom kao važnom tekovinom povijesnih avangardi, ponajprije se referirajući na stvaralaštvo Pieta Mondriana. Jer, za valjano i precizno opisivanje, a potom i razumijevanje, Mihaelovih radova ključno je osvijestiti njihovu vizualnu logiku odnosno metriku definiranu sustavno osmišljenim kadrovima, pri čemu autorovu isticanju ili izostavljanju okvira – na ovoj izložbi nailazimo na oba ova postupka – baš kao i mjestimičnoj upotrebi neprepariranih slikarskih platana isključivo u svrhu gradbenih postupaka, valja pristupati isključivo problemski. Okvir i platno ubrajaju se, naime, među najosnovnije elemente zahvaljujući kojima na tradicionalan i konvencionalan način shvaćena zidna slika uopće ostvaruje svoje fizičko postojanje. Mihael te i takve elemente upotrebljava kako bi kreirao, štoviše konstruirao, svoje trodimenzionalne slike. Elementarni slikarski materijal na taj se način ravnopravno integrira u cjelokupnu umjetničku viziju s uporištem u geometrijskoj apstrakciji mondrianovske provenijencije. Obične sirovine uzdignute su, dakle, na razinu svojevrsnih umjetničkih artefakata u kojima se tvarne i značenjske karakteristike neraskidivo povezuju u svrhu uspostave specifične transmedijske citatnosti. Tradicionalna štafelajna slika u svojoj neposrednoj i od svih intelektualnih naslaga očišćenoj fizičkoj datosti neprijeporno jest trodimenzionalni objekt, a Mihael tu činjenicu ne samo da lucidno osvještava već i u praksi nadasve dojmljivo realizira.
Ali, što u čisto formalnome smislu reći o radovima Mihaela Puntarića? Neke odrednice nameću nam se već same po sebi: minimalizam formi, odsustvo naracije, akromatika i konstruktivističko-geometrijski pristup. Mihael svjesno isključuje autorsku ekspresiju kako bi materijale – ″tvrde″ i ″meke″ odnosno ″hladne″ i ″tople″ – oslobodio od mogućih nametnutih asocijacija te ih pustio da govore sami za sebe. A ukoliko se posluži premazivanjem, onda to čini isključivo pomoću ne-boja, dakle crne ili bijele, od kojih će samo jednu – nikada obje istodobno – postaviti u kontrast s prirodnim koloritom materijala što ga je ostavio nepremazanim.
Mihael Puntarić autor je neprijeporno jasnih i dosljedno iskazanih vizija što se plodno nadovezuju na jedan precizno određen segment modernističkoga nasljeđa, pritom ga neprestano aktivno problematizirajući i propitujući. Upravo nam zbog toga njegove iskonstruirane i gotovo asketski minimalističke ″slike″ djeluju slojevito, aktualno i – što je možda najvažnije – uvjerljivo. (VANJA BABIĆ)

leave a reply